Opis

Iz recenzije Đurđice Čilić Škeljo (…) Romana Brolih u kontekstu suvremene hrvatske poezije djeluje kao dobrodošao, iako katkad neugodno otrežnjujući poetski glas, glas kojem treba dati prostora upravo zbog njegove svježine, odvažnosti i izravnosti. Lišena eufemizacija, manirizma i fingiranog emotivnog zamaha, njezina poezija svoju snagu gradi na autentičnom, gotovo trbuhozbornom govoru. Naime, pjesnikinja progovara „iznutra“, ali povišenim tonom, bez docirajućeg prizvuka, ali odgovorno. Progovarajući o anksioznim stanjima subjekta, unutarnjim tjeskobama, složenim međuljudskim odnosima, rodnim kompleksima, pjesnikinja duhovito, ironično, ali uvijek točno, detektira pojedinačne i društvene patologije. Neopterećena slikovnošću i nezasićena asocijativnošću, u novim nam se pjesmama najavljuje neumišljena, nepatetična poetika izravnog govora koji svoju motivsku građu crpi podjednako iz osobnih koliko i kolektivnih drama i konflikata. (…)