Opis

Zlatko Stipaničić-Aurel (1935. – 2009.) sa sedamnaest godina ulazi u zagonetačke vode, te se cijeli život kontinuirano bavi zagonetaštvom. U tom dijelu svog svestranog rada obara s kolegama u Poljskoj i Guinessov rekord sudjelujući u stvaranju najveće križaljke na svijetu. U zagonetaštvu je perfekcionist, cijenjen, stilski neobično blizak književnosti, zaigran, osebujan, te je na taj način u tom području po ocjeni kolega iz struke ostavio dubok trag uvevši u enigmatiku pregršt novih formi. Uz temeljnu naobrazbu građevinarstva i tehničkog crtača s kojom je sudjelovao u mnogobrojnim izdanjima ondašnjeg „Informatora“, Zlatko Stipaničić se bavio novinarstvom, te je svojim britkim, satiričkim perom oplemenio mnoge ondašnje časopise i dnevne novine (Vjesnik, Večernji list, Vikend, Plavi Vjesnik…). Uz to, bio je poznat kao marketinški znalac, autor mnogobrojnih slogana od kojih su neki još i danas u uporabi, te autor velikih nagradnih igara koje su zapravo predstavljale pionirski rad na ovim prostorima. No, temeljni i kontinuirani trag Zlatko Stipaničić Aurel ostavio je u kratkim proznim formama (kratki satirični osvrti, kolumne, aforizmi, epigrami). Sudjelovao je u pokretanju mnogobrojnih akcija, listova i udruga, od čega valja izdvojiti satirički časopis „Kerempuh“ i uz njega vezane mnogobrojne književne tribine koje su se događale u nimalo „nježnim“ vremenima. 80-ih godina izdaje knjigu „Svoja strana svijeta“ (aforizmi) za koju je dobio odlične kritike, a posebno ističemo recenzije Veselka Tenžere, Hrvoja Hitreca („najteži humoristički rod dobiva knjigom vrlo značajan prilog i svrstava autora u sam vrh suvremene aforistike, ne samo u hrvatskim već i europskim relacijama. Stipaničić ne gradi aforizam kao jeftinu doskočicu, ne traži efekt u igri riječima. On unosi u okrutno konciznu strukturu svoje misli, paradoksalne istine o čovjekovoj sudbini jednom začudo preciznom, tvrdom i gorkom domišljatošću. To je asketski aforizam pisan u najboljoj tradiciji svojeg roda, sasvim originalna i iznenađujuće definitivan. Autor izbjegava lociranje, zemljopisno ili vremensko, njegova pozornica je čovječanstvo, a o tom čovječanstvu autor govori iz dubine iskustva…“), Kazimira Klarića („ pojava ovog autora predstavlja odlučan zaokret u pisanju aforizama. Aforizmi Zlatka Stipaničića svojom duhovitošću spadaju u red onog najboljeg što je Hrvatska satira dobila“). Mnogi od aforizama Zlatka Stipaničića Aurela ušli su i u svjetsku antologiju aforizama, kao i i antologiju najboljih hrvatskih aforizama. Nagrada „Zlatno pero“ za satiru 1971. Društva hrvatskih humorista, u čijoj je pokretačkoj inicijativi i sam sudjelovao, svjedoči kako je riječ o osobi koja svakako zaslužuje da se godine njegova rada u području kratkih proznih formi prikažu javnosti. Zlatko Stipaničić-Aurel (1935. – 2009.) sa sedamnaest godina ulazi u zagonetačke vode, te se cijeli život kontinuirano bavi zagonetaštvom. U tom dijelu svog svestranog rada obara s kolegama u Poljskoj i Guinessov rekord sudjelujući u stvaranju najveće križaljke na svijetu. U zagonetaštvu je perfekcionist, cijenjen, stilski neobično blizak književnosti, zaigran, osebujan, te je na taj način u tom području po ocjeni kolega iz struke ostavio dubok trag uvevši u enigmatiku pregršt novih formi. Uz temeljnu naobrazbu građevinarstva i tehničkog crtača s kojom je sudjelovao u mnogobrojnim izdanjima ondašnjeg „Informatora“, Zlatko Stipaničić se bavio novinarstvom, te je svojim britkim, satiričkim perom oplemenio mnoge ondašnje časopise i dnevne novine (Vjesnik, Večernji list, Vikend, Plavi Vjesnik…). Uz to, bio je poznat kao marketinški znalac, autor mnogobrojnih slogana od kojih su neki još i danas u uporabi, te autor velikih nagradnih igara koje su zapravo predstavljale pionirski rad na ovim prostorima. No, temeljni i kontinuirani trag Zlatko Stipaničić Aurel ostavio je u kratkim proznim formama (kratki satirični osvrti, kolumne, aforizmi, epigrami). Sudjelovao je u pokretanju mnogobrojnih akcija, listova i udruga, od čega valja izdvojiti satirički časopis „Kerempuh“ i uz njega vezane mnogobrojne književne tribine koje su se događale u nimalo „nježnim“ vremenima. 80-ih godina izdaje knjigu „Svoja strana svijeta“ (aforizmi) za koju je dobio odlične kritike, a posebno ističemo recenzije Veselka Tenžere, Hrvoja Hitreca („najteži humoristički rod dobiva knjigom vrlo značajan prilog i svrstava autora u sam vrh suvremene aforistike, ne samo u hrvatskim već i europskim relacijama. Stipaničić ne gradi aforizam kao jeftinu doskočicu, ne traži efekt u igri riječima. On unosi u okrutno konciznu strukturu svoje misli, paradoksalne istine o čovjekovoj sudbini jednom začudo preciznom, tvrdom i gorkom domišljatošću. To je asketski aforizam pisan u najboljoj tradiciji svojeg roda, sasvim originalna i iznenađujuće definitivan. Autor izbjegava lociranje, zemljopisno ili vremensko, njegova pozornica je čovječanstvo, a o tom čovječanstvu autor govori iz dubine iskustva…“), Kazimira Klarića („ pojava ovog autora predstavlja odlučan zaokret u pisanju aforizama. Aforizmi Zlatka Stipaničića svojom duhovitošću spadaju u red onog najboljeg što je Hrvatska satira dobila“). Mnogi od aforizama Zlatka Stipaničića Aurela ušli su i u svjetsku antologiju aforizama, kao i i antologiju najboljih hrvatskih aforizama. Nagrada „Zlatno pero“ za satiru 1971. Društva hrvatskih humorista, u čijoj je pokretačkoj inicijativi i sam sudjelovao, svjedoči kako je riječ o osobi koja svakako zaslužuje da se godine njegova rada u području kratkih proznih formi prikažu javnosti.