Opis

Ljiljana Meštrić već je prvom zbirkom priča „Zbog tebe šutim“ dokazala kako joj kratka priča izvrsno stoji, poput pomno odabrane haljine koja se kupuje bez obzira na cijenu. Upravo tako, bez obzira na cijenu, životno, dirljivo, potkožno pečatiranje tema čitatelja će s pravom zavesti u novoj zbirci priča TAKO MI JE PAO GRAH.

Nevjerojatno je kako autorica beskompromisno koristi formu kratke priče da poentira tamo gdje poante naoko nema. Ponekad nas pak „ubije“ poantom i čini se da to čini nevjerojatnom lakoćom, bez patetične deskripcije, ogulivši temu do srži, do kosti.

Već s prvom pričom „Albatros“ uvodi nas u nevjerojatnu jednostavnost kojom pripovijeda najteže teme. A teme su naše, naše svakodnevne, one koje raspredamo u svim žanrovima, one oko kojih okolišamo prikazujući stvarnost onakvom kakvu bismo htjeli, maskirajući, šminkajući. Naravno, bacajući nas na pod, autorica nas pridiže u katarzičnim bljeskovima „male sreće“ koje vješto pronalazi i detektira, no nudi nam je, ponekad i skrivenu, da sami biramo, da sami istražujemo, mislimo, osjetimo.

Sirovo meso teksta pred nama je od „Bankovnog računa“ u kojem tematizira odnos starih i mladih, preko „Bossa“ gdje bez trunke dociranja opisuje odnos prema kućnim ljubimcima kao odnos prema slabijima. Nevjerojatno vješto, kao da prepisuje stvarnost, prikazuje nam nijanse otkrivanja onog dobrog i onog manje dobrog u nama hvatajući ponekad naoko bizarne silnice odnosa preko kojih plasira istinu.

Malo tko može ostati hladan na kratke priče autorice, od potresnog otkrivanja u „Djeda Mrazu“ preko „Dupina“ do „Fatalne ljubavi“. Čitatelja autorica baca od zida do zida u „Krizi srednjih godina“, evocira u „Mari i Maji“ ono što neki odavna drže pod tepihom, a u priči „Migranti“ otvara, kao i kod svih pričateljskih ponuda platformu za diskusiju ili tek duboko, ljudsko promišljanje.

Stilski ujednačeno i tematski šaroliko, zbirka „Tako mi je pao grah“ progovara o temama koje svakodnevno „žvačemo“ te je u tom smislu glasnogovornička i „puca“ često onu bit i istinu koju priznajemo između svoja četiri zida. Zapravo, kad bih mogla upotrijebiti riječ kojom bih asocirala zbirku prvo bi mi palo na pamet potresno, a istovremeno privlačno. Jer „Smrt gospodina Dragovića“ može se desiti svakome kao i „Sin“, u „Novac je kriv za sve“ zrcalimo se i kad to ne želimo, „Ružin rat“ ne preskače smrtnike. 

Mogla bih zaključiti da nam ova zbirka pada kao grah, uhvatit će mnoge tamo gdje su najtanji i svatko će naći svoje mjesto utona. „Tako mi je grah pao“ preporuka je kako bismo u formi kratke priče odgovorili, da se svemirci kojim slučajem spuste na planet, kako nam je. No, neka malih zelenih, mnogi i koji žive na planetu kao da se trude uljepšavati stvarnost i glumiti svemirce. Ova zbirka je i za njih, i za sve koji žele uživati u kratkoj priči pritom uključivši i um a ponajviše srce.