Opis

MOJA ŠUTNJA

(zbirka elegične poezije, depresivne proze i eseja)

Moja šutnja Prešutjela sam mnoge psovke.

Prešutjela sam mnoge svađe.

Prešutjela sam mnoge misli,

strašne događaje.

Prešutjela sam mnoge boli,

stavove

i neslaganja.

Prešutjela sam i mislim da je moja šutnja dulja od mojih pjesama.

I da je teža i bolja.

Tko će izdati zbirku moje šutnje, tko će staviti u antologiju moju tišinu?

Tako je dobra i tako zvučna i bučna kao crkveno zvono u puni sat.

Pogovor:

Kao što pred apstraktnom slikom možemo satima ostati zamišljeni, razmišljati i odgonetati svijet boja koju je slikar stavio na platno, kao što pred konceptualističkim djelima i performansima možemo zapanjeno stati i pustiti da nas asocijacije vode, tako je i Melita Rundek napisala najkraću zbirku pjesama o kojoj se može jako puno pisati.

Otkud dolazi šutnja? Je li šutnja zlato? Šutimo li iz mudrosti, šutimo li iz straha, šutimo li iz osjećaja nemoći?

Što smo sve prešutjeli I što ćemo s tim? Kome zavještati neizrečeno?

U ovo vrijeme holivudizacije društva, gdje svi nastojimo biti neopisivo i jako sretni, gdje izlazi gomile knjiga kako da to budemo, čini se, najčešće prešućujemo ono što stručnjaci drže normalnim ljudskim osjećajima: tugu, ljutnju…Te osjećaje odrađujemo u samoći, u kupaonici, uz šum vode iz slavine u kadu, I kad izađeno u dnevnu sobu i svijet – šutimo. Šutimo o sebi, svojim osjećajima I svom doživljaju stvarnosti. Jer to nekako nije pristojno, nekako se danas više ne priliči.

Šuti se više nego što i mislimo. Šuti žena koju je prebio suprug, šuti onaj koji snosi posljedice nepravde, Šute. Šutke. Imaju osjećaja stida i srama. Jer to nije onaj svijet kakav smo zamišljali.

Neki drže da je šutnja jedna baš hrvatska stvar. Da se kod nas šuti više i bolje. Nad događajima, pojavama i ljudima.

Tko će ga znati? Nije li dobro o tome malo razmisliti?

Dar govora ima samo čovjek. Dar da slaže rečenice, iznosi I formulira misli i stavove. Dodaje pridjeve, metafore. Igra se s riječima. Komunicira.

A ipak, puno se šuti. Prešuti. Zataška.

Ponekad iz straha, ponekad iz osjećaja neizvjesnosti, srama. Često pomislimo: Bolje je ne reći iako možda to uopće nije tako. Kad već čovjek može i zna svašta reći.

Doduše, govor se osiromašuje. Manje se čita. Nije li ova knjiga u skladu s mislima da knjiga kao knjiga nestaje? Knjiga u kojoj ima puno riječi? Ne traže li se lagane, zabavne i kratke knjige s kojima se ne moramo puno mučiti. Ne umire li knjiga?

Možda su se riječi istrošile? Možda smo zanijemili od užasa?

I naposljetku, tko danas, osim Don Quijota čita i objavljuje pjesme? Nije li vrijeme poezije prošlo? Ne zamaramo li ljude ispisanjem stihova, ne umiru li knjige poezije na policama knjižnica? Ne čitaju li pjesme još samo obitelji pjesnika i to zato jer moraju kao i djeca u školi jer je to obvezno. Nije li stih odavno umro i treba mu konačno proglasiti sat i godinu umiranja?

Evo, zastanimo časak. I razmislimo zašto šutimo. Tako jasno i glasno kao crkveno zvono u puni sat.

Prolistajmo prazne listove. Možda nam se progutane riječi vrate.