Opis

Zrenje i starenje ljudskog bića oplemenjeno je približavanju nebu i ne samo u simboličkom smislu. Tijelo je olakšano prolaskom godina, duša je spremnija za let.  Ono slabije vidi očima no situacija na tlu postaje zanimljiva. Neka su bića suvremenici sve sitnija, neka u ravni a neka toliko krupna te se i nebo i sva bića nalaze u njegovoj utrobi. Ipak, ta supremacija može biti tek vizualni efekt dobre ilustracije mišlju, djelom a najviše propustom. Jednom riječju, pod pretpostavkom mudrosti iskustava, vidimo jasnije sve što nam je u mladosti bilo mutno.

U tekstu „Čovječuljci“ koje govori upravo o toj jasnoći zora suvremenika, Silvija Šesto ideju idealne slobode kojoj mora biti vrhunac samozatajnost ljudska bića i transparentnost njegovih krila kako bi se vinulo u visine, pa makar bila riječ i o nekoj dubini, zemaljski o dubini i o dva metra ispod zemlje, oslikava igrarijom djeteta sa starim strojem za pisanje povezujući time svoje davno djetinjstvo s današnjom tehnologijom koja nas egzaktno duhovno osiromašuje na više razina.

Što se događa prije nego li stroj za pisanje utihne? Možemo li zadržati kontrolu za onim što proizvedemo, kuckanjem, riječima, djelima? Jesu li svi čovječuljci spremni stajati u redu ili im je udahnut život koji sa sobom nosi i mora nositi spremnost na otpor i slobodu?

Neke od odgovora pružit će slikovnica „Čovječuljci“ autorskog para Vanda Čižmek/ilustracija i Silvija Šesto/tekst.