Opis

Iako započinje otkrićem zagonetnog manuskripta – na (slučajnim?) nalaznicima nepoznatu jeziku i pismu, neznana porijekla i svrhe, autorstva…– ovaj roman, mada se fabulom razvija kao potraga za tajnama na prastaroj pergameni, zapravo je lirska priča o neprekidnoj težnji čovjeka za preispitivanjem u meandrima prijateljstva, ljubavi, odanosti životnoj misiji. Vremenski rastegnut između sredine V i početka XXI stoljeća, baveći se drevnim urotama i suvremenim srazom između časti i (politički) zagađene istine, BESTIJARIJ je samo na prvi pogled – bestijarij (armenski zoologijski kompendij) – a uistinu antropološka studija na romaneskan način osvijetljena potragom za Bogom, i to s majkom-svih-pitanja na umu: je li Stvoritelj bezgrešan?

Što ostaje od dogme o njegovoj savršenosti, ali su Veliki potop preživjela i mnoga neuspjela bića – škart koga se htio riješiti uskraćujući im spas Noinom arkom? Zar u stotinama današnjih pojava i osoba ne prepoznajemo alegorijske „životinje“ iz epa Theodorosa Sirakanyana, pisara i pisca na dvoru kralja Vramshapouha – sudionika, po preporuci katolikosa Saraha Parteva, u stvaranju armenskog pisma i prevođenju Biblije na „dvorski jezik“? Nije li most među stoljećima zapravo grbava kamenita staza, kojom čovječanstvo tetura i posrće okrvavljenih stopala, nesposobno otarasiti se (genetske, zvjerske?) baštine u (ob)liku prijetvornosti i himbe, sebičnosti, licemjerja i sklonosti klanju?

Molim, stoga, Svemogućega koji me je u onomu prestrašnom snu uputio da sastavim opise ovih dvadeset i devet plodova njegovih mučnih trenutaka, da ne razumije kao drskost moju bol i najdublje suosjećanje kad se suočim s razlozima Njegove tuge i tjeskobe; jer, kao što se raduje srce moje nad ljepotom i plemenitošću Njegovih uspjelih djela – što, usuđujem se pomisliti, Gospodinu vjerojatno milo biva – nezadrživo mi je nujna duša kad se sretnem sa stvorovima nakaznost, zloća, himba i pogubnost kojih ne mogu izazvati ništa osim jada u mislima Njegovim.

Tako lamentira Sirakayan na kraju svoga prikaza 29 bića koja utjelovljuju sva zla i tmine nastanjene u čovječjoj duši, taj neuništiv korov koji sputava i proždire plemenito u homo sapiensa.

Kao zlatna žila u neproničnu mraku rudnika, romanom se provlači dirljiva ljubavna priča dvoje ljudi u zrelim godinama, dobrano obilježenih ožiljcima propalih iluzija, brakova, uzdanja… žene, venecijanske liječnice, i muškarca, zagrebačkog novinara, koje je „armenski zoologijski kompendij“ spojio jednim o onih slučajeva što su se morali zbiti. Ali, dosegnut klimaks – potpuno prožimanje i doživotno pripadanje – njima je alarmno zvono za uzmak: jedno drugom se izmještaju u ambise sjećanja, eda ne bi emocije što su buknule kada je već bilo „prekasno za prvu ljubav, ali možda ne i za onu što se pamti kao najveća u životu“, iz balade grčke šansonjerke Haris Alexiou, prepustili eroziji vremenom, „nepraktičnom geografskom konstelacijom“, premnogim zadanostima u njihovim životima koji se više ne mogu oteti.

Ispisan nakon godina istraživačkog rada, posebice o helenističkoj baštini maloazijskih prostora, armenskom narodu, njegovoj Apostolskoj crkvi i kulturi, obojen sjetom nijanse indiga i kad govori o „banalnim“ povijesnim činjenicama, a jantarskom svijeće u grumenu muranskoga stakla, kad se bavi Alessijom i Jerolimom, ovaj roman i hibrid je i bastard: njegove se priče ukrštaju oplemenjujući jedna drugu poput uzica pletenice. Ispričan jezikom i stilom sukladnim nijansama u sadržaju/tematici, izrazito je zrelo djelo pisca koji besprijekorno umije s riječima – čak i kad ih, u stilske svrhe, kasapi poput pomahnitala divljaka. Ukratko: prvi ćete ga put pročitati (u jednom dahu!) za najviše uru vremena, dok će vam drugo, treće… i svako buduće čitanje oduzimati sve više pažnje, refleksija, blaženih noćnih sati.